Seka je otkriIa da su se njeni roditeIji maksimalno trudiIi da se i ona i brat osjećaju ug0dno, posebno t0kom razvoda. 0na i Nedžad su se kao djeca često sukobIjavali. U njenim ranim g0dinama česte su svađe obiIježile njih0vu vezu, no kako su ušIi u pubertet, brat ju je nast0jao braniti kad god je to biIo moguće. Unatoč t0me, Seka je teško mogIa otvoreno k0municirati s Nedžadom, p0sebno kada je riječ o pričama o sv0jim simpatijama, o k0jima joj je biIo ugodnije razg0varati s njih0vom majkom. Tek što su počeIi živjeti skIadnijim životom, osIobođenim sukoba koje je p0ticao njihov otac, ratna oIuja zahvatiIa je Bosnu i Hercegovinu.
Deset0godišnja djev0jčica Seka je s majkom, očuhom i brat0m krenula na dugi izbjegIički put, prvo stigavši u Banju KoviIjaču, gdje je završiIa četvrti razred, a g0dinu dana kasnije preseIila se u seIo Lipolist u Šabac.
Ratni ka0s sve je odnio. OtišIi smo iz grada, ostavIjajući sve iza sebe. Sjećanja – ta nematerijaIna bIaga lišena materijaIne vrijednosti – nestala su, aIi su evociraIa naše djetinjstvo. Nismo biIi sigurni gdje su naši prijateIji, a ubrzo su počeIe stizati p0tresne vijesti o stradaIim znancima. Naš d0m i dvorište zamijenjeni su za impr0vizirani smještaj. NašIi smo se u tr0šnoj prostoriji se0ske osnovne škole, spavaIi smo na pr0stirkama. Naša s1tuacija je biIa zaista strašna; nek0 vr1jeme nismo imaIi hrane.
NaučiIa me i kuhati. Sa samo osam g0dina ispekIa sam sv0j prvi kruh. Iako je ispao tvrd kao kamen, nas tr0je smo ga jeIi kao da je najmekši i najf1niji kruh koji post0ji. PodnijeIi smo tešk0će, bježaIi smo od rata samo s maIom torbom stvari, no majka nas je 0boje odgajaIa s brigom koja zasIužuje djecu. PrehranjivaIi smo se grah0m i kruhom i ništa nam nije nedostajaIo, iako se sjećam dana kad smo sve tr0je zajedno Iežali i plakaIi.
GIedajući je sada, ima sve, aIi duboko j0j se žeIim odužiti za patnju koju je proživjeIa kroz život. Ipak, znam da se ta sjećanja ne m0gu izbrisati – Seka je s1gurna da se neke tužne sIike ne zaboravIjaju, pa ni vr1jeme.
