Ružica Kerić: Osjećaji i sjećanja na voljenog supruga
Ružica Kerić, supruga talentiranog klavijaturiste Mirsada Kerića, otvorila je svoje srce i podijelila duboke emocije i sjećanja na supruga koji je preminuo u tragičnoj saobraćajnoj nesreći 17. februara 2019. godine, zajedno sa poznatim muzičarom Šabanom Šaulićem. Ova nesreća nije samo promijenila njen život, već je ostavila neizbrisiv trag na cijelu muzičku zajednicu koja je cijenila Mirsadov izuzetan talent i strast prema muzici. Mirsad nije bio samo muzičar; bio je voljena osoba, prijatelj i porodica koja je svojim prisustvom obogaćivala živote svih koji su ga poznavali.
Kada Ružica razmišlja o trenutku kada je saznala za nesreću, emocije su još uvijek svježe i bolne. “Prvi poziv sam primila od Saše, menadžera. Zatim me nazvao Boba, koji je bio s Mirsadom u automobilu. Na kraju me kontaktirao naš sin Denis, koji je tada bio u Koblencu. Svi su me umirivali govoreći da je Mirsad samo malo povrijeđen i da će sve biti u redu”, prisjeća se ona, držeći se za uspomenu na te teške trenutke. Iako su ti pozivi pružili određenu utjehu, nisu mogli pripremiti Ružicu na bolnu istinu koja će uslijediti. “Panika me obuzela kada sam shvatila da se situacija pogoršava, a onda mi je saopćeno da je Mirsad preminuo. Bio je to trenutak koji mi je slomio srce,” dodaje s tugom u glasu.
Ova tragedija dodatno ističe Mirsadovu predanost prijateljima, jer je, iako je trebao ići kući kako bi se posvetio svojoj porodici, odlučio prevesti svog prijatelja Šabana i Bobija. To pokazuje koliko je cijenio svoje obaveze i prijateljstvo. Nažalost, sudbina je imala drugačije planove, a nesreća se dogodila upravo u trenutku kada je Mirsad bio spreman da se vrati kući, gdje su ga čekale ljubav i podrška porodice. Ta ironija situacije dodatno otežava proces tugovanja porodice Kerić, koja se suočava s gubitkom voljene osobe u trenutku koji je trebao biti ispunjen radošću i toplinom.
Jedan od najtragičnijih aspekata ove situacije je simbolika klavijature, instrumenta koji je Mirsad volio i koji je predstavljao njegovu strast prema muzici. Ružica s tugom ističe: “Upravo je ta klavijatura postala simbol njegove sudbine. Morao je pomaknuti klavijaturu kako bi Bobi mogao sjesti, a nažalost, to je dovelo do nesreće.” Ova ironična situacija dodatno otežava proces tugovanja, a Ružica se često suočava s pitanjem kako nastaviti dalje bez svog najmilijeg.
Za Ružicu, svaka klavijatura koju vidi postaje podsjetnik na Mirsada. “Taj instrument je bio sinonim za njegovu strast, a sada me podsjeća na ono što sam izgubila”, ističe ona, izražavajući bol kroz sjećanja na zajedničke trenutke ispunjene muzikom. Mirsad je muziku doživljavao kao suštinu svog bića, a njegova sposobnost da spoji ljude kroz tonove bila je neprocjenjiva. Njihova kuća je bila oaza muzike, a njihova djeca su odrastala uz zvuke klavijature, stvarajući uspomene koje će trajati vječno i koje će uvijek nositi s sobom.
Tokom teških trenutaka kada je Mirsad bio hospitaliziran, Ružica se suočila s najgorim strahovima i nesigurnostima. “Molila sam doktore da ne ugase aparate”, prisjeća se, dok su joj suze tekle niz lice. Osjećala je nadu da će se Mirsad probuditi, ali istovremeno ju je obuzimala nesigurnost i strah da će izgubiti sve. “Nisam bila svjesna da su aparati samo održavali njegov život”, dodaje, govoreći o teškim trenucima čekanja na oproštaj od svog voljenog supruga.
U tom emotivnom vrtlogu, Ružica nije bila sama. Njena porodica i prijatelji su joj pružili neophodnu podršku u tim teškim vremenima. Sin Denis je igrao ključnu ulogu, pomažući joj da se nosi sa emocionalnim teretom. “Denis je bio moj oslonac. Pokušavao je da me zaštiti od svih stresova, čak je i držao telefone daleko od mene da ne bih pratila vijesti”, ističe ona. Ova podrška je bila od suštinskog značaja u procesu tugovanja, koji često uključuje uspon i pad, ali i trenutke nade i svjetlosti.
Ružica Kerić, kroz svoja sjećanja na Mirsada, pokazuje koliko je suštinska ljubav i muzika u životu. Njegova strast i posvećenost muzici oblikovale su ne samo njegov život, već su ostavile trajni trag na sve one koji su ga poznavali. Njegova smrt ostavlja prazninu koju je teško ispuniti, ali Ružica se nada da će njegovo nasljeđe živjeti kroz muziku koju je volio i kojom je obogaćivao živote drugih. “Svaki put kada čujem njegovu muziku, osjećam da je uz mene. Sjećam se njegovog osmijeha, njegove strasti i ljubavi prema životu”, zaključuje Ružica, naglašavajući da ni smrt ne može oduzeti uspomene koje su stvorene kroz ljubav i muziku.
